Imam 22 godine i sina od 3 godine i 2 mjeseca. Samohrana sam majka i ne znam ko je otac mog djeteta, jer sam silovana.
Desilo se to u noći kada sam slavila punoljetstvo. Manijak nikada nije pronađen, iako je to neko iz grada,
neko ko me zna i koga ja znam. Pored sve moje muke i tuge i moja porodica se okrenula protiv mene,
na najgori mogući način su me istjerali iz kuće samo mjesec dana nakon što sam silovana,
a sve zbog toga jer sam odlučila da ne abortiram. Moju odluku su okarakterisali kao da ustari i nisam silovana,
već da sam sve izmislila, jer samo budala bi rodila dijete koje je začeto na taj način.
Silovana sam i samo ko je to doživio zna koliko je teško, ali još teže mi je bilo kada sam morala birati između porodice
i djeteta koje sam nosila i koje je raslo u svojoj utrobi. Odlučila sam se za dijete,
jer nije ono krivo što je začeto na taj način, prvo, a drugo iskreno plašila sam se za svoje zdravlje
i da u slučaju abortusa nemognem više nikada da rodim. Sin mi je prekrasan, volim ga više od ičega,
ali… često se “uhvatim” kako razmišljam da sam možda pogriješila :(… teško mi je, teško mi je na sve moguće načine,
od finansijeskih, pa do zdravstvenih, tj psihičih :(… Iako sam žrtva, sredina u kojoj živim me nikako ne prihvata,
a još manje mog sina, nedužno dijete koje već sada nazivaju raznim pogrdnim imenima.
Ne znam kako sama da se izborim sa svim nedaćama, kako da počnem da živim život koji zaslužujem.
Svaki dan mi je sve teži.
Izvor: korisnisavjeti1.blogspot.ba
0 komentari