Ja i brat već četri godine živimo sami, starci vani.
Prije dvije godine mu je dijagnosticirano da je šizofreničar i mene su pozvali na razgovor kad su saznali da živimo sami.
Imala sam 14 godina i slušala od doktora da ću 5 godina starijeg brata morat dovodit na inekcije,
brinut se da uzima tablete, da bi mogao imati napadaje, da će postajati sve gore ako mu ne pomognem.
Moji roditelji nisu reagirali na to, nisu tu bolest uopće shvatili ozbiljno.
On veći od mene pol metra i teži bar 60 kila znao me u bjesu i udariti, znalo je biti dana da sam ga morala nositi po stepenicama,
do kreveta, kad sam bila noćima budna bojeći se da će opet imali noćne more i pokušati se ubiti.
Već dvije godine tako idu i prolazim kroz to doslovno sama, ne idem u srednju nego brinem za njega.
I evo danas su mu makli dvoje tablete jer je ostvario velik napredak, nema više halucinacije, postaje svjesniji svega.
Tad prije dvije godine sam si rekla da moram postati osoba koju on treba i da ću mu pomoći..i jesam!
0 komentari