Prvi komšija mi ima velikih problema. I on i supruga su u kratkom roku ostali bez posla, a imaju troje maloljetne djece.
Od jedne fine stailne porodice postali su prosječka. Počeo je da sakuplja željezo, aluminijum, plastiku sve da bi nekako preživio, a po kraju se priča da mu je supruga krenula da se daje za pare. Žalosno kakva smo država. Najgore je što ni ja nisam u mnogo boljoj situaciji, ali na sreću (ružno zvuči) nemem djece, pa mi je lakše. Ipak neka ljudkost u meni radi i skoro svaki dan ispred njihove kuće bacim po par eura kako bi djeca mogla da pronađu i da se obraduju, a i svoje roditelje, jer čudo je to kako i tako mala djeca osjećaju problem i sve što nađu ili im neko dadne nose ocu.
0 komentari